Pjesništvo (poezija) je oblik književnosti u kojem su ključne riječi jake slike, ritam i zvučnost. Rodilo se iz recitiranja pred publikom, a ritam je pojačavao dojam i olakšavao pamćenje. Pjesnički je jezik sažet (govori mnogo s malo riječi) a izražava ideje i osjećaje. U suvremenoj teoriji ovaj pojam označava stvaralačku energiju uopće, ili umjetnički žar posebno, ili lijepu književnost u cjelini ili književnu vrstu (za razliku od proze),
kao lingvistički izraz u vezanim ili nevezanim oblicima. Iako je
poeziju teško definirati, ona se ipak pokušava odrediti kao „konkretni
izraz ljudskog duha u umjetnički osjećajnom i ritmičkom jeziku.“
Postanak :
Podrijetlo poezije je prema nekim današnjim gledištima vezano uz
osnovne ljudske djelatnosti. U svojem praobliku u izvornom stadiju ona
je odraz uzvišene duhovnosti i neodvojiva je od glazbe i plesa.
Prvobitno grčko ime za pjesnika je pjevač, a tek kasnije stvaratelj. U
drugom stadiju našla je suvisliji izraz u spjevovima kao što su stare Vede, Gilgameš, psalmi, kao i pjesme starih Egipćana, Kineza
te ostalih naroda, osobito afričkih i australskih domorodaca, što jasno
govori o religijskoj naravi poezije. Od zazivača i šamana s vremenom
nastao je pjesnik književnik, a iz poetskih oblika uobličili su se novi
rodovi kao što su pripovjetka i roman. Poezija se tako kretala od obrednih do svjetovnih formi.
Od prvobitnog jedinstva duha, osjećaja i razuma, postupno je došlo do
intelektualizacije i racionalizacije nekad tankoćutne poezije, u kojoj
su slike bile živopisne i izazivale su predodžbu i doživljaj u kojem se
stapala individualna i kolektivna svijest. Poezija je iz sakralnog
prešla u svakodnevno, i s vremenom se odvojila u samostalnu djelatnost u
sve većoj podjeli i razlikovanju od ostalih književnih rodova i
znanstvenog i ostalog pisanja.
Nema komentara:
Objavi komentar